Žena je jednog dana pospremila kuću, sve dovela u red. Skuhala kavu i kada ju je nosila u dnevnu sobu, muže joj je nespretno pružio ruku i kava se prolila po stolu.
– Što ne paziš, smotani stvore!? – vikne žena oznojena još od spremanja.
– Oprosti.
Ustane muž, pobriše sve tragove i rezignirano šuti. A žena je pomislila u sebi: “Da je ovo uradio netko tko je slučajno svratio u goste, tko mi apsolutno ništa ne znači u životu, sve bi bilo drugačije. Nasmiješila bih se i kazala:
– Ne uzrujavajte se bez razloga, sve je ok, lako je to obrisati.”
Kakvi su to apsurdi. Vrlo često vlastite stresove liječimo vičući na one koji su nam najvažniji, koje volimo jednako kao sebe, a trudimo se uvijek biti uljudni i sa osmjehom pri slučajnom susretu sa nekim beznačajnim i suvišnim, čak i onima koji nam idu na živce. A ne bi trebali. Ne bi smjeli. Ne zaslužuju to.
