Darivanje

Dva su redovnika uzgajala ruže. Prvi se zanosio ljepotom i mirisom svojih ruža, a drugi je rezao najljepše ruže i darivao ih prolaznicima.

Zašto to činiš?“ korio ga je prvi. „Kako se možeš tako olako odreći radosti što ih pruža miris tvojih ruža?

Ruže ostavljaju miris na rukama koje ih daruju“, mirno će drugi redovnik.

Čovjek koji dariva, otkriva nevjerojatnu radost. I duboko osobno obogaćenje.

Bruno Ferrero

Nosit ću te dok nas smrt ne rastavi

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao – „Moram ti nešto reći“.

– Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

– „Želim razvod“ – rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala – „Zašto?“ – Izbjegavao sam njeno pitanje. To ju je razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene – „Ti nisi čovjek!“ –

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna što se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog druge žene, zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 posto udjela u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac.

Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da povučem što sam rekao jer sam volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko tjedana, činila se sada čvršćom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio spavati. Ujutro mi je dala svoje zahtjeve za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebalo da odgodimo razvod za mjesec dana. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vrata. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve mi je zahtjeve žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i mislila da je to apsurdno. – „Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom“ – rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je hodao iza nas – „Tata drži mamu u naručju.“ – Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla – „Nemoj našem sinu govoriti za razvod.“ –

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je na autobusnu stanicu. A ja sam se odvezao sam do ureda. Drugi dan bilo nam je puno lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula – „Sve su moje haljine postale prevelike.“ – Odjednom sam shvatio koliko je smršavila i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo. Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao – „Tata vrijeme je da nosiš mamu van.“ –

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postao bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjoj minuti. Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao – „Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti.“ –

Odvezao sam se do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi mogao da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao – „Žao mi je, ali ja više ne želim razvod.“ – Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. – „Imaš li groznicu?“ – rekla je. Sklonio sam joj ruku s moje glave. – „Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerojatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvaćam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, trebalo je tako da je nosim dok nas smrt ne rastavi.“ – Ivana kao da se odjednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam.

U cvjećari na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala što da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu – mrtvu. Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug.

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama. Dakle, nađite vremena jedno za drugo, razgovarajte, izrazite mali znak pažnje sa možda na prvi pogled nebitnim stvarima i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost. Da imate sretan brak!

BEZUVJETNA LJUBAV

Jednog lijepog sunčanog dana mladić i djevojka jure na motoru…

DJEVOJKA: “Nemoj tako brzo voziti, smanji…”

MLADIĆ: “Ne, baš nam je dobro.”

DJEVOJKA: “Nije mi dobro, molim te…”

MLADIĆ: “Kaži mi da me voliš…”

DJEVOJKA: “Volim te i ti to znaš.”

MLADIĆ: “Zagrli me…”

(djevojka zagrli momka)

MLADIĆ: “Skini mi kacigu i stavi je na svoju glavu pa će ti manje smetati brzina…

SLIJEDEĆE JUTRO U NOVINAMA:

“Tijekom jučerašnjeg dana dogodila se jedna prometna nesreća. Na motoru kojem su otkazale kočnice stradale su dvije osobe. Jedna osoba je poginula, a druga je srećom preživjela…”

A SVE SE DOGODILO OVAKO:

“Mladić je na pola puta shvatio da su kočnice otkazale, ali djevojci nije htio reći.
Želio je posljednji put čuti od nje i VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Rekao joj je da stavi njegovu kacigu, jer je znao da će imati velike šanse da preživi, iako je to značilo da će on poginuti.”

VOLIO JU JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA…

Dva vuka u nama

Jednom davno, neki je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu:

– U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, predstavlja: bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, krivnju, srdžbu, egoizam… Drugi vuk predstavlja dobro, predstavlja ono što pruža: užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, vjeru…

Mali Indijanac se zamisli. Sve svoje misli usmjeri na dubinu djedovih riječi te ga zapita:
-Koji vuk na kraju pobijedi?

– Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš…

Ljubav i žrtva

Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj koja me se vrlo dojmila. Obitelj je brojala osmero djece; vjerojatno su svi bili mlađi od dvanaest godina. Bilo je očigledno da nisu bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista. Djeca su bila dobro odgojena; stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihova ponašanja dalo se jasno naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života. Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: „Ti si moj vitez na bijelom konju”. On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: „Pa, naravno da jesam”. Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: „Dajte mi, molim Vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle.” Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako da se sada okrene i reče svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice?!

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Ni mi nismo uopće bili bogati… Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: „Oprostite, gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.” Čovjek je znao što se događa. Nije tražio milostinju, ali je itekako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio: „Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.” Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli se kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali ondje nismo bili uzalud.

Zagorjeli kruh

Ova se priča pripisuje bivšem indijskom predsjedniku, Abdulu Kalamu. Jednom je njegova majka za ručak njemu i ocu poslužila zagorjeli kruh. I dok je on nevoljko gledao u taj kruh i razmišljao da li da jede ili ne, njegov je otac uzeo komad i pojeo ga u tišini.

Nakon ručka, majka se ispričala ocu što mu je poslužila takav kruh, a on je samo rekao: „Draga, sve je u redu, ja ga volim i takvog.“

Tu je večer prije spavanja otišao ocu poželjeti laku noć i pitao ga voli li stvarno zagorjeli kruh.

„Zagorjelo jelo nije najgore što nam se može dogoditi. Zagorjeli kruh ne može nikoga povrijediti, a da sam prigovorio, ja bih povrijedio tvoju majku. Napravio bih puno veću štetu. Riječi ostaju duboko urezane u umu i u srcu.”

Snalažljivi magarac

Jednog dana u seljakov bunar upadne magarac. Dok je životinja satima sažaljivo njakala, seljak je pokušavao smisliti način kako da spasi magarca. Napokon je odlučio da životinju, budući da je već stara, a bunar ionako suh, nije vrijedno spašavati.

I zato pozove susjede da mu pomognu. Svi zgrabiše lopate i počeše bacati zemlju u bunar. Nakon nekog vremena seljak pogleda u bunar. Bio je silno iznenađen prizorom.

Naime, magarac bi svaku lopatu zemlje otresao sa svojih leđa, te je iskoristio kao stepenicu na koju bi se popeo. Tako je ubrzo bio vrlo blizu vrha. Naposljetku je jednostavno zakoračio preko ruba bunara i sretno iskočio!

U životu ćeš morati pretrpjeti brojne probleme. Tajna tvog uspjeha sastoji se u tome da svaki problem zbaciš sa svojih leđa i iskoristiš ga kao stepenicu da se popneš korak više

Vozač kamiona

Jedan vozač kamiona je poginuo u saobraćajnoj nesreći….

Neki klinac pita svog oca:
-“Tko je bio ovaj gospodin koji je poginuo?”
-“Ne znam, znam samo da je bio vozač kamiona.”
Klinac dođe bliže drugog čovjeka koji je stajao do jednog drugog kamiona, i sa suzama u očima pita njega:
-“Striko možete li mi reći šta znači vozač kamiona??(KAMIONDŽIJA)
I ovaj vozač kamiona sa drhtavim glasom mu odgovori:
-“VOZAČ KAMIONA je čovjek koji spava puno manje od drugih ljudi, koji ponekad trpi hladnoće i vručine, ne hrani se redovno, prolazi kroz oluje i kiše, nema odmora, Božića i Nove Godine i u najbitnije trenutke nije nikad kod kuće.. Ne gleda kako mu djeca rastu, ne može se pobrinuti o njima kad su bolesni. Dobija udarce i bude vrijeđan (GAZDE; ŠEFOVI i 90% NERAZUMNIH LJUDI), trpi i daje život za druge. Kad sjedne iza volana svog kamiona pretvara se u pravog vozača, bez da pomisli da može da se desi katastrofa, bez da misli kako prolaze nedjelje dok će se vratiti i dali će se živ i zdrav vratiti. To je samo mali dio od toga što je pravi vozač kamiona (PROFESIONALAC).”
U taj tren u ostatcima slupanog kamiona čuje se zvuk od telefona.
Ovaj vozač kamiona se odmakne od klinca i krene prema kamionu da uzme telefon.
Bila je to poruka i glasila je ovako:
-“Pozdrav tata, uzeo sam telefon od mame da ti napišem poruku i da te pozdravim za tvoj rođendan, ne čekam drugo osim da stigneš kući da ti dam moj dar za rođendan. Nisi mogao da ostaneš da razrežemo tortu zajedno kod kuće. Volim te tata, ti si super i očekujemo da što prije stigneš kući.”
Eto, to je život vozača kamiona.

Jesmo li danas ekološki osvješteniji nego naši stari!?

Na blagajni supermarketa gospođa u godinama traži plastičnu vrećicu da stavi ono što je kupila.
Blagajnica joj predbaci da plastična vrećica nije ekološki u redu:

– Vaša generacija ne razumije ekološki pokret. Sada mladi plaćaju za vašu generaciju koja je uništila sve izvore!

Predstavnica “starije” generacije ljubazno reče blagajnici:
– Žao mi je, u moje vrijeme nije bilo ekološkog pokreta…

Da, – reče blagajnica – vaša generacija nije uopće brinula o zaštiti okoliša!

Ipak malo uzrujana, “starija” gospođa započne priču:
– U moje vrijeme smo vraćali prazne flaše od mlijeka, mineralne, piva i vina u trgovinu koja ih je vraćala u tvornice, koje su ih prale i u njih ponovo ulijevale mlijeko, vodu, vino, pivo. Flaše su bile reciklirane, a mi nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!

U moje vrijeme smo se penjali po stepenicama. Nije bilo pokretnih kao danas, a bilo je i vrlo malo liftova.

Nismo, da bismo prešli kilometar-dva, uzimali automobil, već smo uzimali bicikl ili išli pješke, a da nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!

Nismo znali za pelene za jednokratnu upotrebu; prale smo pelene, a rublje smo sušile na konopu razvučenom između stabala ili kuća.

Nismo niti znale da ima mašina za sušenje rublja od 3000 wati. Naše rublje sušila je sunčana i energija vjetra. Krpali smo odjeću koja je išla od djeteta do djeteta, nije bilo odlagališta niti skupljanja za preprodaju.

Imali smo po jedan radio i TV (eventualno) u kući, ne u svakoj sobi po jedan. Televizor je imao ekran kao kutija za pizzu, ne kao danas ekran veličine Švicarske.

Imali smo sat na ručno navijanje, a u kuhinji smo sve radile ručno, ne s današnjim gadgetima koji pojedu struje više nego ju elektrana Krško može proizvesti.

Nismo imali električne samohodajuće mašine za šišanje trave. Stara, dobra kosa, koju je trebalo ručno nabrusiti, je bila sasvim dobra! Radile smo fizički i nismo trebale ići u klubove za mršavljenje i trčati po pokretnoj traci koja troši struju…

Imali smo eventualno jedan telefon u kući, a danas ga svaka šuša nosi u džepu. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret…

Vodu smo pili iz pipe ili iz cisterne, iz ruke ili iz staklene čaše, ne iz plastične flaše kojih ima po ulicama bačenih na milijune.

Pisali smo tintom iz flašice iz koje smo punili nalivpero, a ne s kemijskim olovkama koje se bacaju nakon upotrebe.

Naši su se muževi brijali s žiletima koji su trajali, a ne s današnjim koji se bacaju nakon svake upotrebe. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret…

Ljudi su se vozili autobusom, vlakom, a djeca su išla u školu pješke ili na biciklu, a ne kao danas autom mama ili tata servisa. Nosili smo iste torbe u školu kroz cijelo školovanje, a ne kao danas jednu godinu Miki Maus, drugu Šiljo, treću Pajo Patak, itd. Naše su knjige služile drugoj, trećoj, četvrtoj generaciji, a vi svake godine kupujete nove za što treba posjeći šume i šume.

Prema tome, ne serite više o toj vašoj brizi za ekologiju!
U duhu naprijed navedenog, nemojte ni slučajno ispisivati ovaj tekst.
Budimo ekološki osviješteni!

Račun za humanost – istinita priča

Akhilesh Kumar je čovjek koji radi u marketingu jedne tvrtke sa sjedištem u Dubaiju. Kad je zadnji put išao poslom u Indiju, napravio je nešto što je ostavilo dubok trag u njegovom srcu i srcima gladne djece koju je tamo zatekao.

Odsjeo je u hotelu Sabrina. Navečer se spustio u restoran. Dok je sjedio uz prozor, pogledao je na ulicu. Ravno u oči gledao ga je par gladnih, dječjih očiju. Srce mu se stislo. Osjetio je kako  ga nešto guši.

Rukom je pokazao malenom dječaku da uđe unutra. Mališan je poveo i svoju sestru koju je držao za ruku. Kumar im je rekao da sjednu za njegov stol i naruče što god žele. Dječak je pokazao na njegov tanjur želeći jesti isto što i on. Kumar je naručio. Večerali su u tišini. Kada su završili, djeca su otišla oprati ruke u toalet i izašla iz restorana.

Konobar je gostu predao račun. Na njemu je pisalo: “Nemamo kalkulator kojim bismo naplatili humanost. Neka ti dobro dobrim bude vraćeno!”.

Čovjek je pokušao saznati tko je napisao poruku i podmirio račun, ali u restoranu mu nisu željeli reći.

Gospodin Kumar nije izoliran primjer. Ima mnoštvo dobrih ljudi na svijetu ali oni o svojoj dobroti šute.

Četiri savjeta za svaki dan

  1. Uvijek budi pristojan i dobar prema svakome koga upoznaš; što više prijatelja imaš, bolji će ti biti život.

  2. Uvijek više slušaj nego što pričaš; previše ljudi smatra da su njihovi stavovi ispravni, a da su svi ostali u krivu.

  3. Drži se onoga u što vjeruješ i ne dozvoli da te povrijedi ono što drugi ljudi pričaju; na kraju krajeva, to su samo riječi. Život je suviše kratak da bi se nervirao oko toga što drugi misle.

  4. Najvažnije od svega, smij se svaki dan. Ne propusti da svima koje voliš kažeš koliko ti znače prije nego što odeš u krevet.

(Jim O’Rourke)